Prije svega SRETAN USKRS!

Gadno. Jako gadno. Stvarno je jucer bilo gadno. Ali dobro prestala sam na vrijeme.

Danas mi se moja najdraza prijateljica vraca. Dosadno je bez nje i nasih posljepodnevnih kava kada iscrpljene rascupane sjedimo i ponekad samo sutimo i upijamo svijet oko sebe. Ponekad rijeci nisu ni potrebne. No s obzirom na moju sarkasticnu i opsirnu komunikaciju i njenu potrebu da kaze svaki detalj svoga zivota minuta tisine se popunjava sa sat vremena girl talka.

No nazalost ona jedna stvar o kojoj i pretezno pisem na blogu ne razumije. Znala je ona a to no brinula se i rekla da prestanem. Nisam htjela napraviti pobunu jedne divne osobe, na silu sam prestala. Na kratko vrijeme dok ne zaboravi. Zao mi je sto ne shvaca da se znam brinuti za sebe. Ljudi cesto imaju dojam da me trebaju stititi. Ona ne shvaca da necu otici predaleko. Misli da sam izgubila vezu sa realnim svijetom. Ona misli da cu otici do samog kraja. Onog fatalnog. Naravno u neku ruku ju i razumijem. Takva sam osoba uvijek idem do kraja bez obzira na sve. Ali moj kraj, moj cilj, u ovoj prici je samo 40kg. Neki su rekli da nisam normalna. Neki da cu zavrsit u bolnici. Ali nisam. I necu. Jer ponavljam znam se brinuti za sebe. A ako ta recenica nije dovoljno uvjerljiva, ja sam prosle godine imala 40kg. I svi su rekli da sam lijepo mrsava. I da mi svaka cast na liniji. Ali kada saznaju da sam na dijeti onda odma misle da se ja rusim, padam u nesvjest, ili imam anorexiu nervosu. Nije istina.

Dapace. Kada sam mrsava secer mi se smiri. Kolesterol padne. Puna sam energije i sta je najvaznije od svega, osjecam se...sretno.

****